Poruka tebi...

Majo... Ne mogu da te zovem tako i čudno mi je da te zovem tako, već mazuljica, ježica, ljubavica...
Ne pišem ti da te rastužim, razbesnim niti da citiram neke druge, niti da patetišem ili šaljem pesme koje stalno pišem. Već da ti kažem šta nosim u sebi. I znam da si rekla da ne želiš više da se čujemo, vidimo...
Sećam se da si uvek govorila, ako se jako smejem, posle ću sigurno plakati. Žao mi je za svaku tvoju suzu i ranu koju nosiš, i znam da ti reč "izvni" od mene više ništa ne znači. Svašta smo u životu prošli, i lepo i ružno, i uvek smo u svemu tome bili zajedno. Znaš sve, ne moram ti ništa to govoriti.

Isto tako znaš... Da sam te čekao... da čekam te... i da ću te čekati...
Da voleo sam te... da volim te... i da ću te voleti...

Možda je ovo put, koji moram da prođem, da bi odrastao, da bi postao muškarac kakvog zaslužuješ.

Ali...

Ako ne želiš da mi oprostiš, da se pomirimo... Uredu je.
Ako ne želiš da me vidiš više... Prihvatiću to.
Ako ne osećaš da me uopšte više voliš, onda ću i to morati da prihvatim.
Zato što si mi ti važnija od nas...

Ali ako mi daš još jednu šansu... I znam da sam već jednom to rekao, ali sad ti govorim za ceo život. Neću te pustiti.
Voleo bih kada bi mi verovala da sam se promenio, nisam više isti, kao što znam da nisi ni ti.

Ne moraš ništa da mi odgovoriš na ovo...
Želim samo da dobro razmisliš o ovome što sam ti rekao.
...i šta god da odlučiš, budi srećna! Zato što mi je to najvažnije od svega!

Reči koje svaki dan ponavljam uz molitvu pre spavanja, i koje me vode su "Samo veruj i ne boj se". Jer ako je naša vera iskrena i jaka, Bog će nam pružiti ono što zaslužujemo.

Ps. Knjigu nisam završio, jer ne znam kako da je završim. Isto kao kad sam ti poklonio album sa slikama sa praznim stranicama, da ih zajedno popunimo... Tako sam ostavio prazne stranice na kraju knjige.

Nenad A. 31.12.2024.